Ana Cvitan Laković
Poduzeće:
Talijanska osnovna škola “Galileo Galilei”, Umag
Ana je uvijek nasmijana i vesela. Iako ima briga i problema kao i svi ljudi, ona to ne pokazuje.

M Kada si umoran i već iscrpljen, uvijek iz torbe izvadi kolačić, čokoladicu ili bombon i kaže: „Evo, za tebe, upravo ti baš to treba.“ Ti njezini slatkiši kao da su čarobni te u trenu izliječe sav umor i svu brigu. Ako se žuriš ili nešto ne stigneš pripremiti ili kopirati, ona se sama ponudi kopirati i donese ti u razred. Nikada se nije naljutila, bila mrzovoljna ili za nekoga rekla nešto ružno. U Aninom svijetu svi zaslužuju poštovanje, lijepu riječ i pokoji kolačić. Ana je radoholičar i izrazito marljiva i sposobna osoba koja svojim kreativnim idejama i prijedlozima pokreće našu školu. I dok mnogi na poslu odrade samo ono što moraju, Ana je prva koja će predložiti nekakav projekt ili aktivnost kako bi učenicima pružila nova znanja i spoznaje. Veseli se svakom uspjehu svojih učenika i kolega kao da je to njezin uspjeh. Uvijek ti prva čestita i pohvali kako dobro radiš svoj posao.

Ana sve svoje obaveze izvršava na vrijeme. Često i nakon nastave ostaje u školi i izrađuje materijale za učenje. Ona se u potpunosti posvećuje svakom djetetu. Učenici joj se često povjeravaju, iznose svoje probleme, razmišljanja. Ana je stroga i pravedna učiteljica koja osim što podučava i odgaja. Učenicima ukazuje na važnost međusobnog poštovanja, tolerancije, prijateljstva i pomaganja. Najviše je veseli kada primijeti kako je neki učenik napravio neku dobru gestu, pomogao drugom učeniku, ispričao se… Uvijek je na raspolaganju roditeljima te odgovara na sve njihove upite, poruke. Smireno rješava sve probleme i konfliktne situacije. Kada je jedan učenik iz njezinog razreda iznenada dobio dijabetes, Ana je odmah kontaktirala udrugu koja se bavi dijabetesom te je samostalno izradila brošure i educirala ostale učitelje i učenike o toj bolesti. Kada bi se u razredu počastili za kraj polugodišta ili sl., Ana bi dječaku dijabetičaru kupila posebnu čokoladu kako se ne bi osjećao drugačijim.

Ana je osoba koja nas inspirira, koja nas uči i nadahnjuje. Svako jutro prijeđe 40 km kada ide na posao i isto toliko km kada se vraća s posla. Ana nikada nije zakasnila na posao, nikada nije propustila neki sastanak ili dogovor, nikada nije prigovorila zbog svog često ne tako sjajnog rasporeda. Samo bi komentirala: „Ma ča je to za mene“. Ana je majka četverogodišnjeg Davida i šestogodišnje Dorie te uz sve moguće obaveze uvijek nađe vremena za aktivnosti sa svojom djecom, odlaske u prirodu, u šumu, igranje u parku, vrtu. Ana uvijek ima vremena i za sve nas, kolege i učenike u školi. Svakoga će saslušati i dati mu neki savjet, utješiti ga. Ana je kotačić koji nas sve pokreće, koja će, kada zastaneš i misliš da ne možeš dalje, reći: „Ma, samo si hiti tu grotu s puta i peljaj dalje!“ Ona uz sve svoje obaveze peče najbolje cukerančiće na svijetu, uzgaja organsko voće i povrće, sadi cvijeće, radi marmelade… I uvijek će svojim kolegama udijeliti koju marmeladu, recept ili sjeme.

Ana je učiteljica koja se ne ustručava zavrnuti rukave i zaprljati ruke blatom ili brašnom kako bi naučila djecu kako se sade biljke ili prave domaće fuži. Radovi i plakati koje je izradila s učenicima krase našu školu. Ana uvijek zna kada je kome rođendan, imendan, kada rođendan djeteta i za sve prigodne dane u godini izradi svojim kolegama neki lijepi darak s motivirajućom porukom i to često radi u sitnim noćnim satima, a drugo jutro ga uruči sretna i nasmijana kao da uopće nije umorna. I na početku ove školske godine Ana nam je po običaju zaželjela svim uspješnu i laganu školsku godinu, bez suvišnih stresova i briga. Ali ove godine nije nam to rekla uživo, nego je poslala poruku iz bolnice gdje se njezina šestogodišnja Doria oporavlja poslije operacije tumora na mozgu. Ana se uz sve brige i strahove sjetila nas, svojih kolega i učenika. Svima je poslala poruku podrške, ona kojoj podrška u ovom trenutku najviše treba. Nije zaboravila. Naša Ana je jaka i hrabra, uvijek s osmijehom na licu, vječni optimist. I kada smo je pitali kako uspijeva biti tako snažna, prisebna, kako se jednostavno ne slomi pod teretom koji trenutno nosi na svojim plećima, samo je rekla da jednostavno kao i uvijek mora ići naprijed i vjerovati da će sve biti dobro.