Jelena Dominiković
Jelena Dominiković
Poduzeće: Medicinska škola Dubrovnik
Prijavnica: Jelena Dominiković

Jelena Dominiković
Kako opisati svoju kćer Jelenu jako je teško za mene. Puno stvari čini je različitom od drugih.

M Jelena je moja kćer jedinica koja od rođenja boluje od cistične fibroze, ali to je nije spriječilo da ostvari svoje životne snove. Čak je preživjela i transplantaciju pluća u Beču i vratila se na radno mjesto u Medicinsku školu Dubrovnik gdje je zaposlena već sedam godina kao profesor zdravstvene njege. Bolest koja joj nije otkrivena na vrijeme i zbog koje je teško disala i na kraju trebala na transplantaciju pluća u Beč, učinila ju je osobom vrijednom divljenja, kako na poslu tako i van njega. Budući da je prošlu godinu radila online nastavu imala sam priliku slušati i vidjeti kako radi. Pravi je timski igrač, uvaža svaku osobu, gleda ono dobro u svojim kolegama, a svoje učenike hrabri, inspirira i tješi kada im je teško kao da im je mama. Posebno voli pomoći kolegama koji se ne snalaze najbolje u radu sa digitalnom tehnologijom. Znala je po cijele dane provesti za računalom pomažući drugima, kako riječima tako i djelima. Zbog toga sam ponosna na nju. Bolest je nije učinila sebičnom već otvorenom. U početku sam se ponekad na nju i ljutila i znala je pitati da li baš sve ona mora raditi, no ona bi samo rekla da se dobro dobrim vraća i tu bi me prekinula. S vremenom sam shvatila zašto nju zovu. Ona je ta koja neće osuđivati, smijati se iza leđa ili odugovlačiti. Ona koja je skupila svu snagu svijeta i preživjela transplantaciju pluća i vratila se na posao.

Budući da je moja kćer Jelena završila smjer medicinske sestre u onoj istoj školi u kojoj je sada zaposlena, a potom i fakultet u Zadru, već tijekom školovanja ostvarivala je odličan uspjeh i bila vrlo predana svojim zadacima. Takav odnos se nastavio i nakon zasnivanja radnog odnosa. Vrlo često putuje na stručne seminare, kongrese , a dosta vremena posveti i online edukaciji. Vrlo često drži i predavanja na raznim seminarima. Posebno je veseli kada ono što je slušala na edukacijama može primijeniti u svom radu sa učenicima, ali i odnosu sa kolegama. Ona je ta koja vrlo često kaže da ne postoji nešto nerješivo ili nešto bi trebalo toliko narušiti odnose unutar kolega da se ne može riješiti. Posebno me se dojmio njen odnos na sukobe unutar tima. Vrlo često spominje da nitko ne može znati što ljude muči te da je možda sukob neka druga poruka koju netko šalje. Kada se je vratila na posao bila je presretna, a i njene kolege, jer je na bolovanju provela skoro 2,5 godine zbog čekanja na nova pluća. Gledajući nju stvarno shvatite da se sve može riješiti. Gledajući njena svakodnevna djela i slušajući njene riječi koje su pune podrške i topline kolegama i učenicima, shvatim zašto nju zovu. Zovu je jer ona ne vidi u svemu problem već traži rješenje, a i ona kritika koju izrekne, izrečena je uz poštivanje druge osobe. Kada sam je pitala kako stalno može biti takva , njena rečenica je bila da se ona uvijek pravila da će nas ljudi uvijek pamtiti po onoj emociji koju su osjetili.

Mene kao majku, a njene bivše profesore Medicinske škole sadašnje kolege inspirira njena životna priča o nadi, upornosti i vjeri. Jelena je već sa 14 godina otišla iz svog rodnog grada Metkovića u Dubrovnik jer je upisala Srednju medicinsku školu. Stanovala je u Đačkom domu. Nije željela skrivati se zbog bolesti. Stanovala je sa 100 učenica i govorila o svojoj bolesti. Postigla je odličan uspjeh. Jelena je kćer jedinica koja je ostala bez oca kada se nalazila na drugoj godini studij u Zadru. Nakon smrti oca nije odustala od fakulteta već je nastavila, a uz sve to pratila je i cistična fibroza. Bolest zbog koje je teško disala, nije moga trčati. Vrlo često je znala reći da ona treba krenuti sat vremena prije da bi stigla na vrijeme uz sve pauze koje je morala raditi jer su pluća slabila. Posao u Medicinskoj školi dao joj je snagu za dalje. Kada je stalno zaposlena u svojoj bivšoj školi svi su vidjeli što znače snaga i volja. Ujutro bi obavila sve svoje terapije i onda došla na posao. Svi su radili od osam ujutro, a ona se je već probudila u četiri ujutro da bih mogla raditi bez kašlja i zaduhe. Ako do sada nije bila inspiracija svojim kolegama, a vjerujem da jest, sigurno je postala inspiracija kada im je rekla da mora ići na transplantaciju pluća u Beč i da je njeno stanje ozbiljno, ali da će se ona vratiti. Rekla je da je u nečijim očima vidjela strah od kraja, ali u nečijim nadu. Po povratku na posao, samo 8 mjeseci od transplantacije, u svim očima vidjela je nadu.

Moja kćer zove se Jelena Dominiković, ima 31 godinu. Unatoč dijagnozi cistične fibroze nije dopustila da je sve to sputava u normalnom i aktivnom životu. Normalno je radila, ali zaduha je postajala sve izraženija jer su pluća slabila od bolesti. No, onda je stigao trenutak kada se više nije mogla kretati bez boce kisika i transplantacija pluća je bila neizbježna. . Koje su se emocije miješale teško je opisati. Tuga, strah, ali i želja za životom. Željela je živjeti, nije se predavala. I krenule smo, u avanturu života. Zbog udaljenosti morale smo se preseliti u Zagreb, s time da smo morale naći smještaj biti u blizini Klinike Jordanovac. I pronašle smo ga, baš u Crkvi Jordanovac, Marijin dom. Smještaj koji je namijenjen osobama koje dolaze iz udaljenih krajeva Hrvatske na liječenje. Poziv na transplantaciju čekali smo 11 mjeseci. To su bili mjeseci smijeha, nade i vjere…Kada je stigao poziv za Beč tuga i sreća istodobno su se miješale. Odlazak u operacijsku salu u Beču bio je trenutak koji se pamti cijeli život. Nismo se pozdravile jer smo vjerovale da se vidimo. I vidjele smo se iduće jutro. Vrijedilo je svega. Ubrzo smo se vratile u Metković, a ona na posao. Ona je primjer drugima da se može bez obzira na sve. Otkud joj snaga? Otkud joj tolika ljubav prema kolegama i učenicima. Kada je pisala svoju priču za godišnjak Župe Jordanovac, onda je napisala: ” Ponekad samo pogledam prema gore, nasmijem se i kažem: Znam da si to bio Ti! Hvala Ti!!”
I odgovorila mi je !