Martina Govorko
Poduzeće: Opća županijska bolnica Našice
Prijavnica: Martina Govorko
Martina Govorko
Martina Govorko
Otkada smo se upoznale, a ima tome preko deset godina, ono što znam da Martinu podiže i drži je ljubav prema njezinu poslu.

M Otkada smo se upoznale, a ima tome preko deset godina, ono što znam da Martinu podiže i drži je ljubav prema njezinu poslu. Poslu koji je na prvi pogled svakidašnji, kojeg rade milijuni drugih osoba, ali opet tako poseban i koji sam uz nju počela shvaćati kao dar čovječanstvu.

Moja Martina je sestra – medicinska sestra.

Sestra koju u najtežim trenucima gledaš kao rođenu sestru. Koju se ne bojiš moliti za pomoć jer znaš da ti o njoj život ovisi. A ona, baš kao i rođena sestra, i ne dopušta da ju moliš već pomaže nesebično i od srca. Čak i ako te nikad prije nije vidjela, niti zna išta o tebi. Žar u njezinim očima koji iskače kada priča o novim instrumentima, bolničkoj opremi, lijekovima je neopisiva.. kao najveća erupcija vulkana ikad viđena. Tolika srčanost kao da je dobila ona nešto osobno, a ne za kolektiv i zajednicu. Da ne pričam o ushićenosti kada dobije pozive da prisustvuje kongresima i konferencijama na kojima može naučiti nešto novo. Martina je počela raditi po završetku srednje škole, no u želji da drugima pomaže, doslovno spašava živote, odlučila je ulagati u svoje obrazovanje te je uz posao završila studij sestrinstva.

Uz redovan smjenski rad što uključuje i noćne smjene, svaki vikend putovala je stotinjak kilometara u jednom smjeru na studij i sada ima i diplomu za pomaganje. Iako, za nju papirnata diploma ništa ne znači u odnosu na „diplomu“ tj. osjećaj uspjeha koji dobije kada nekome pomogne, a pomaže već 12-ak godina. Trenutno je na radnom mjestu za koje mislim da ja ne bih izdržala niti sekunde – na Objedinjenom hitnom bolničkom prijemu. Što bi se za velike trgovine reklo da ima svega od igle do lokomotive, tako ja kao laik mislim da je na OHBP-u – od uboda komarca, do najstravičnije prometne nesreće. Na sve moraš biti spreman i nikad ne znaš tko te čeka iza vrata – poznanik, susjeda iz ulice, prijatelj ili član uže obitelji. Iako ponekad zna biti preteško, ponekad i sama pomisli da nema više snage, osjećaj koji ima kada zna da je nekome pomogla ne da joj da odustane i gura ju da ide dalje.

To je ono što je u njoj urođeno. Znam da joj nikakvi novci, nikakva materijalna nagrada ne može zamijeniti taj osjećaj jer na njoj se vidi kada je radni dan bio uspješan. Ona to ne može sakriti – oči joj jednostavno iskre i cijeli dan isijava. Vidim da je i u radnom kolektivu omiljena. Nema osobe za koju ona ne kaže dobru riječ, a sa kolegama se druži i u slobodno vrijeme. Ta druženja su puna smijeha, šale i pozitive. Osim profesionalno, pomoći drugome i u slobodno vrijeme za nju nije strano. Brine se za baku, vodi je u kupovinu, ali i subotom na jutarnju kavu da se prisjeti mlađih dana. Osim vlastite bake, uvijek nađe vremena i za druge starije iz svoje okoline. Pomaže im što god treba. Nerijetko odlazi s druženja uz kavu kako bi otišla do osamdesetgodišnjeg susjeda koji ju zove za pomoć. Za prijatelje je uvijek dostupna – od nje nikad nisam čula ne mogu. Čak iako zna da je besmisleno, ona će se potruditi odraditi za što je zamoljena jednako kao da se radi o najvećem problemu ovoga svijeta.

Iako naizgled krhka, Martina je lavica. Cijeli život se lavovski bori i dok nju svi mole za pomoć, ona pomoć ne traži. Živi život punim plućima, i ne da da joj išta loše onemogući ono što si je zacrtala. Htjela je auto, digla je kredit, pet godina prošlo, otplatila ga. Htjela se osamostaliti, prijavila se na subvencionirani kredit, ishodila sama sve papire – kupila stan. Kod nje sve zvuči tako jednostavno. Ona je naš „mali svjetionik“ koji obasjava kuda god krene. Ona sama ostvaruje ciljeve o kojima neki mogu samo sanjati ne poduzimajući ništa. Prolazi kroz život poput broda u oluji. Lupa ju sa svih strana, a ona izmiče i ne da se. I uspješno stiže do obale. Opet. I opet. Ona je naša dr. Pliško.

Općenito mislim da su medicinari u Hrvatskoj podcijenjeni u odnosu na ono što nam pružaju, ono što se jedino ne može kupiti novcem – život. Prvi su s kojima se susretnemo pri rođenju i zadnji koje vidimo prije smrti. I zato, za moju Martinu, za sve Martine ovoga svijeta kažem da je moja prijateljica Martina medicinska sestra, a koji super heroj je tvoj prijatelj?

Prijateljica