M Ja sam Eva, socijalna radnica u Oaza domu za starije i nemoćne osobe, u kojem su smješteni korisnici različitog zdravstvenog stanja, kao i korisnici oboljeli od demencije. U jutarnjim satima sudjelovala sam u radno-okupacijskim aktivnostima organiziranim za naše korisnike sukladno njihovim interesima i mogućnostima. Kako je potreba bila sve veća Uprava je odlučila da raspišemo natječaj i zaposlimo radnog terapeuta koji bi se uključio u taj dio…
Jedno jutro od mnoštva prijavljenih kandidata došla je jedna mlada djevojka na razgovor, predstavila se… ostavila je dobar dojam – profesionalan, zainteresiran, imala je znanje a i iskustva koje bi joj pomoglo da se bolje „snađe“ u ovom okruženju. Djelovala je smireno, pomislila sam –„mislim da bi ona to mogla…“. Pitala sam ravnateljicu koji je njen dojam odgovorila je „pozitivan“.
Nakon nekoliko dana moj život se preokrenuo naglavačke. Saznala sam da sam u drugom stanju i istog trena morala ostati na mirovanju iz zdravstvenih razloga. Javila sam ravnateljici…odmah me pitala koga bi izabrala od kandidata koji su nam bili na razgovoru, odnosno za koga mislim da bi me mogao najbolje zamijeniti. Meni je na umu bila Iva…
Uskoro je Iva bila na novom radnom mjestu. Po glavi su mi se rojile misli – joj pa kako će se snaći… da bar mogu biti tamo da joj pokažem kako…što…gdje…tko… Čule smo se telefonski kako bio joj prenijela sve što mi je palo na pamet… kroz neko vrijeme pozivi su se prorijedili… tu i tamo sam pitala ravnateljicu kako se Iva snalazi, uglavnom su odgovori bili „…super se snašla, korisnici je vole, imaju povjerenja u nju i uspijeva ih većinu dobiti da se uključe u radionice…, dobro se uklopila u tim, možemo se osloniti na nju, a i uvijek uskoči kad nešto iskrsne – mislim da nam je izbor bio pravi“.
Kako vrijeme brzo leti došao je i moj dan povratka na posao. Veselila sam se tome, a veselila sam se vidjeti i upoznati Ivu i na koncu vidjeti kako Iva „to“ radi. Malo sam strahovala što ću zateći, ali malo po malo vidjela sam da je Iva radila baš onako kako bi i ja, zapravo bilo je tu i inovacija koje su me oduševile.
Bile su tu različite aktivnosti prilagođene korisnicima sukladno njihovom zdravstvenom stanju, mogućnostima i interesima kao što su npr. ručni rad, decoupage radionica, likovna radionica, zbor…
Obilježavanje važnih datuma i organiziranje proslava za korisnike u Domu kao što je mjesečna proslava rođendana, Dan kruha, Međunarodni dan starijih, Martinje, maskenbal, Božić, Uskrs… Suradnja s ostalim institucijama i priprema korisnika za sudjelovanje u na različitim aktivnostima u drugim Ustanovama – turnir u belotu, odlasci na obilježavanje u druge domove s korisnicima…
Ispunjavanje potrebnih obrazaca koje zahtijevaju nadležne ustanove.. I još hrpa svakodnevnih nepredviđenih aktivnosti… Obzirom da je u tom periodu bilo promjena i u ravnateljstvu Doma, koje se odražava i na samu organizaciju i osmišljavanje aktivnosti i događanja, te su nastupila i neka nova pravila,zahtjevi i obaveze, Iva je i nastavila raditi predano i odgovorno vodeći računa o interesu korisnika i Ustanove, predano i lojalno.
Kako sam počela upoznavati Ivu ne samo kao djelatnicu nego i na privatnoj razini zapravo sam joj se počela još više diviti. Saznala sam da je samohrana majka i da ima malu curku (obzirom da sam i ja postala novopečena mama i znam što to znači i koliko je zapravo roditeljstvo koliko lijepo toliko i zahtjevno, zadivilo me to što ona to sve uspijeva i to sama….vau…često sam se pitala odakle crpi tu pozitivnu energiju, a znamo koliko je rad s ljudima iscrpljujući, a tu je još i njena privatna razina… što reći osim vau…).
Posebno me dirnula jedna situacija: jednoj korisnici se pogoršalo zdravstveno stanje i bila je primorana usred zdravstvenih tegoba ležati u krevetu, više nije mogla niti govoriti… Obzirom da je prije sudjelovala na radionicama, Sv. misama i zboru a Iva je znala što je uveseljava i što voli svakodnevno je odlazila do nje i držeći je za ruke pjevala joj pjesme i molila nad njom.. Slika koja će mi zauvijek ostati u pamćenju…
Divno je imati kolegicu na koju se možeš uvijek osloniti, znajući da će „uskočiti“ kad god je potrebno, a uvijek je puna novih inovativnih ideja. Djelatnicu koja vodi računa o svakom pojedinom korisniku, a paralelno ispunjavajući zahtjeve nadređenih, surađuje i dogovara se sa kolagama, puna je pozitivne energije i nikada ne skida osmjeh s lica bez obzira na sve. Evo i dok pišem ovaj tekst Iva je došla i nasmiješeno me pitala „Trebaš pomoć?“.
Unatoč svim obavezama i ulogama koje ima Iva se i stručno usavršava te je ove godine je upisala i Stručni studij fizioterapije na Zdravstvenom veleučilištu Zagreb… što još reći osim: Nadam se da sam Vam približila zašto je Iva naš svjetionik – Oazin svjetionik…
Kolegica
