M Ona je 27- godisnja socijalna radnica Doma za starije i nemocne osobe u Slavonskom Brodu, predivna prijateljica, predivna radna kolegica i rame za plakanje i utjehu 260 korisnika Doma. Bez imalo dileme i polemike, odlucili smo prijaviti nasu Jelenu Jovicic.
Ime Jelena potjece od grcke rijeci “hele” sto znaci sunceva svjetlost, sjajna, blistava. Upravo takva je i nasa socijalna radnica. Kada bi nas stranke upitale kako da prepoznaju nasu socijalnu radnicu, samo bismo odgovorili da kada vide pojedinu osobu koja trci po Domu s najsirim osmjehom, to je Jelena. Njezino trcanje oznacavalo je njezinu empaticnost i borbu za starije i nemocne, a osmijeh je uvijek otkrivao koliko netko uziva u svome poslu. Nebrojeno puta je izjavila kako obozava svoj posao i kako uziva u tome. Obozavanje je bilo obostrano. U to biste se uvjerili kada bi ste vidjeli Jelenin ured. Uvijek je bio prepun cvijeca, rucnik radova, cokoladi, bombona i slika s korisnicima Doma. Treba li podijeliti trenutke radosti i srece, ljubavnih problema (ne biste vjerovali koliko ih ima u Domu :D), zivnotnih dramai poteskoca, bolesti, gubitke najdrazih osoba i obitelji, odlazak u banku pa cak i utipkavanje bona na mobitel, Jelena je tu. Bez obzira na zadatke koje je sve morala obaviti i to u zadanom vremenskom roku, gomilu administracije i papirologije, prijema, na 1000 poziva na dan, dolazaka i raspitivanja o predavanju zamolbi za smjestaj u Dom ili informacija na kojem je mjestu pojedina osoba na listi cekanja. Uz sve obveze, svaki mjesec su bili organizirani katni sastanci kako bi saslusala zelje i potrebe korisnika, njihove pohvale i kritike. Uz smjestaj korisnika u Slavonskom Brodu, nas Dom obuhvaca i dislociranu jedinicu u Novoj Kapeli u koju je Jelena isla kad god bi imala priliku. Spremna je nasa Jelena uvijek i na ples s korisnicima na svirci svake rijede od 10:00 do 12:00 sati.
Pauza. Sto je pauza? Nasa Jelena nije bas previse znala za to. I kada bismo izasli van udahnuti svjezega zraka, obavezno bi netko od korisnika prisao kako bi ju samo pozdravio, udijelio joj pojedini kompliment, zahvalio joj se na pomoci, ugovorio razgovor, zatrazio savjet, pitao sto je danas za rucak, je li odnijela njihovu postu, je li mozda podigla lijekove za pojedine osobe, kada ce doci frizerka, tko danas radi na recepciji, kada mogu platiti Dom, hoce li imati vjezbe, kada ce organizirati izlet i druzenja, sto da obuku za Dan Starih i nemocnih osoba, kada ce slaviti rodendane, kada ce ponovno na oglasne ploce izvjesiti jelovnike, kada ce dobiti dzeparac… i tako u nedogled. Jednom prilikom, vidno ljuta na nju sto si dopusta to na svojoj pauzi kraj ogromnog posla koji obavlja, pitala sam ju kako moze biti toliko smirena i na sva pitanja odgovoriti s toliko ljubaznosti cak i kad pojedine stranke znaju biti jako neugodne i bezobrazne. Nasmijala mi se samo. Ni sama nije bila svjesna koliko ljubavi i dobrote lezi u njoj i njezinoj misiji da pomogne svakoj pojedinoj osobi. Po zavrsetku radnoga vremena, cesto bih znala na parkiralistu sresti njezinog oca kako ju ceka. Odgovor je uvijek bio isti. Jelena joj uvijek razgovara s korisnicima ili strankama, Jelena ce se jos malo zadrzati jer je u Domu bilo nesuglasica izmedu korisnika, Jelena ce jos malo ostati da zavrsi zapisnik s katnog sastanka, Jelena ce jos malo ostati da dogovori prijem… Otac bi se samo nasmijesio i slegnuo ramenima. Znao je kakvu kcerku ima.
Jelena je zasigurno inspiracija, poticaj svim mladim socijalnim radnicima koji kod nas obavljaju studentsku praksu, kao i svim zaposlenicima, pa cak i onima s duplo vise radnoga iskustva.
Nažalost, prije mjesec dana, nasa je Jelena imala izljev krvi u mozak ili strucnije, aneurizam. Sa samo 27 godina i tolikim srcem. Sam taj osjecaj nemoci, kada ne mozes pomoci osobi koja ti je toliko puta pruzila svoji ruku i podmetnula svoja leda i dalje boli. Hitno je bila prevezena u Zagreb, nitko nije znao kako je ni sto se dogada. Jedino smo znali da je to itekako opasno po njen zivot. Ali Jelena kao Jelena, i to je presla. Kada smo ju posjetili, prvo pitanje je bilo: Kako su moji starci? Tako ih je od milja zvala. Zato od srca zelim da moja prija dobije ovu nagradu i ovaj novac kako bi otisla na lijecenje jer ako netko to iole zasluzuje, to je ona. Njezin stres na poslu i hrpa zadataka koje je svakodenvno dobivala, doveli su na rub, ne njezino srce, nego njezino psihicko i fizicko stanje koje je svakodnevno zanemarivala. Najvise me zaboljelo kada nam je priznala da se boji zaspati jer ne zeli da se ujutro ne probudi. Neka ova nagrada unisti njezin strah, vrati osmijeh na njezino lice i snagu u noge da sam se vrati onakva kakva je i otisla. S osmijehom punim ljubavi i dobrote.
Kolegica
