M Od kako sam zaposlen u tvornici „Dilj“, već preko tri godine, ime koje je najčešće spominjano bilo je Slavko. Nije ih bilo toliko puno, već su svi mislili na jednog Slavka. Slavko Petrovečki, majstor električar u odjelu održavanja pogona 1, uvijek je bio spominjan uz poštovanje kakvo je rezervirano samo za posebne ljude. Kroz upoznavanje tvornice, tehničkih sitnica bitnih za život iste, tako su mi stariji kolege uvijek ponosno isticali dijelove koji su naknadno izrađeni, kao plod domaće pameti i iskustva, nakon što su vidjeli mane originalnih dijelova pogona. I gotovo uvijek, kada mi se neko rješenje činilo posebno zanimljivim i intrigantnim, na pitanje tko je to smislio, odgovor je bio : „Slavko“.
Tako je i nedavno, početkom godine, nakon što smo rezimirali prethodnu godinu i sumirali potrošnju dijelova za naše pouzdane, ali skupe vezačice, Slavko je samo odgovorio da to može i mora bolje, i da će oni (on i kolege iz radionice) napraviti to da bude bolje. Okupio je mlađe kolege iz radionice, zajedno su analizirali i ispitivali što je pogrešno kod postupka servisa opisanog od strane tvornice, i naposlijetku našli njima zadovoljavajući način servisa te ga isprobali. Rezultat je bio produljenje intervala između intervencija sa 10 dana na preko 100 dana te je potrošnja dijelova pala za gotovo jednaki omjer. Kada sam pitao što su radili i kako, spremno je nabrojao što je koji od mlađih kolega napravio, sebe nije spomenuo. Ali znam tko je bio motivator i vođa svega toga. Nekoliko sam mu puta i sam pomogao u rješavanju problema, ali osnovna ideja i motivacija je bila njegova. Nikad se nije ustručavao pitati za pomoć, a još manje sam pomoći kome i kada god je trebalo. Spremno dolazio na kvar u pola noći, kada god je trebalo. Jedna od priča je da je na kvar došao iz vjenčane povorke svoje nećakinje, ako me sjećanje ne vara.
Slavko mi je osobno dao jednu od bitnih lekcija života. Jednom prilikom sam ga, kada sam zamjetio da prilikom priča o svojoj djeci spominje puno imena, u šali pitao koliko on to djece ima. Ozarena i ponosna lica, rekao je „Osmero“. Na moj zbunjeni pogled koji je vjerojatno shvatio kao pitanje „Zašto?“ samo je nastavio : „Ivo, žena i ja smo htjeli što je moguće više djece. Nismo nikada željeli ni nove aute, ljetovanja ni provode. Ništa od toga nije ljepše od djeteta, ništa od toga nećeš pamtiti više kada budeš u mojim godinama. Djeci smo, hvala Bogu, omogućili sve što je trebalo, školovali su se, postali su normalni ljudi, žive, rade. Ostalo nije toliko bitno.“
Ljudi poput Slavka spominju se i spominjati će se u svojim sredinama i među svojim kolegama još dugo nakon što se umirove, ne samo kroz priče nego više kroz djela koja su napravili. Vjerujem, ili bih barem volio, da svaki zdravi kolektiv ima barem jednog takvog čovjeka. Ne nose svi heroji ogrtače i maske, neki sjede među nama, sa naočalama na vrhu nosa, škiljeći u papir i mrmljajući sebi u bradu rješavaju slijedeći problem.
Kolega
U Vinkovcima, listopad 2018.