M Čistačici otvoriti vrata dok donosi kavu,starijim kolegama ili čak učenicima. Nije bitno kome je pomoć potrebna,uvijek je spremna pomoći! Među učenicima je omiljena kao i među 90 posto radnih kolega! (Još uvijek postoje i oni koji smatraju da nastavnik mora biti samo autoritet,a nikako prijatelj s učenicima). Ali ona je prvo prijatelj,pa tek sve ostalo. To je i najbitnije,u svemu prvo biti čovjek.
Kako izgleda jedan njezin radni dan!? Otprilike ovako: -užurbano dolazi na posao iz svog rodnog mjesta koje je otprilike pola sata vožnje autom. Netko bi rekao da je namrgođena, neraspoložena ili pak nezainteresirana za svoj posao zbog svakodnevnog putovanja,ali baš naprotiv uvijek se 100 posto daje. Vedrog i pozitivnog duha baca se na posao. Da sitne glavice koje vire iza školskih stolova motivira da odslušaju sve što im toga sata ima za reči. A to nije teško,jer kome bi bilo teško slušati ta pojednostavljena gradiva pripremljena s toliko ljubavi ivedrine da svaka riječ odiše pozitivom. Ona je jednostavno duša naše škole. Potpuno se promijenio pogled na školu otkako je ona počela raditi u njoj. Odgovorna prema svojim poslovnim zadacima,a opet dječjeg duha u kontaktu s učenicima. Uvijek spremna za šalu,ali i svaku vrstu pomoći. Jednostavno osoba koju bi svakom učeniku poželjela da je ima. Prema kolegama korektna,uvijek spremna pomoći,kako starijim tako i mlađim kolegama. Spremna za još jedan vic i šalu. S njom je smijeh i dobra atmosfera sigurna. – nakon odrađene smjene nije joj teško uskočiti kolegama u pomoć ako je potrebno. Odvesti nekoga kući,pokazati mu novu tehnologiju,objasniti mu nejasnoće,pripremiti za školske manifestacije i sve ostale nenadane stvari i to sve s osmijehom na licu. To je naša draga Blaža,kako ju zovemo.
Moja bivša profa (kako sam je od milja zvala) je osoba koje sam se, i nakon 11 godina završenog školovanja,prve sjetila kada sam pročitala naslov prijave. Najradnik,najuzor i samo sve naj mogu reči o njoj. Kao osmašica,u njoj sam vidjela osobu kakva bih htjela da budem kada odrastem. Ozbiljna u bitnim stvarima,s dozom humora za crne dane i puno razumijevanja za svaku osobu. Sjećam se da je jednog učenika,dok su ga svi grdili (imao je obiteljskih problema,pa je to rješavao ne primjerenim ponašanjem),ona jedino pokušala navesti na pravi put,slušajući njegovu stranu i njegove probleme. Uvjeravala je i ostale kolege da je on zapravo jako dobar dečko koji je tako naučio rješavati probleme. I u tome sam spoznala koliko je ona velika. Od tada pa do kraja školske godine me uvjerila da postoje profesori koji ti mogu biti i prijatelji,pravi,istinski. Kao mama i djete, tako se ona ophodila prema nama.
Većinom radnik radi da bi stekao plaću koju će potrošiti na svoje potrebe što je i logično. Ali,Blaženka je radila i većinu svoje plaće trošila na učenike. A zašto? To će vjerovatno ostati poznato samo njoj,ali je tako dokazala da posao kad radiš s ljubavlju i nije posao nego jednostavno postaje tvoja duhovna potreba da te izgradi kao čovjeka i osobu. A kako je to radila? Pa jednostavno. Imala je svoj razred kojemu je bila razrednica i došla je na ideju (pošto su bili jako nesložni) da u razred uvede kutiju želja u koju su učenici ubacivali papiriće sa svojim željama. I to se pokazalo kao prava stvar. Većina problema je nestala u razredu. A pošto su oni dijelili učionicu s mojim razredom i mi smo kao već neke “face” ubacivali papiriće s našim željama. Ispočetka iz zezancije (želim nove čarape,kg banana i tako),a kasnije i većim željama (ovakvu čokoladu,kapu…). I na kraju mjeseca su sve naše želje bile ispunjene! Bilo je to divno vrijeme koje nam je priuštila Blaženka! I dalje je takva,vedra,nasmijana i uvijek ju svi pamte po njezinoj toplini i ljubavlju kojom zrači. Čarobna žena, anđeoskog lica i velikog srca! Pravi prijatelj.
