M Dragi čitatelji, kako u ovih nekoliko rečenica opisati Natašu, a da vam svima bude jasno da je riječ o iznimnoj osobi? Pokušat ću vam je približiti preko nekoliko svakodnevnih životnih situacija iz naše zbornice. Svatko od kolegica i kolega u zbornici ima svoju priču s Natašom, a moja je počela prije nekoliko godina kad mi se ostvarila davna želja da postanem profesorica. Sjećam se kad sam pod zvukom sirene u prognaničkom naselju na školski zadatak na temu Što želite postati kad odrastete? crtala profesoricu. Želja mi se ostvarila i ulazim u veliki školski kolektiv u kojem se isprepliću mudrost i životno iskustvo starijih kolega i mladenački zanos mlađih.
Nakon što su mi svi zajedno s ravnateljicom poželjeli dobrodošlicu, pokazali gdje stoje dnevnici i uručili mi udžbenike, prilazi mi Nataša. Obratila mi se svojim ljupkim glasom: Bog, ja sam Nataša i ako ti bude bilo što trebalo, samo me pitaj, sjedim nasuprot tebi. I tako je ostalo sve ove godine. Svi Natašu pitaju o ispitima, ocjenjivanju, izostancima, pedagoškom pristupu… Znamo da je strpljiva i da će uvijek dati preciznu informaciju, da se neće smijati i prenositi drugima naše muke. Početnicima je u prosvjeti od neprocjenjive važnosti spoznaja da se mogu obratiti nekome tko je uvijek spreman pomoći. S istim obzirom i blagošću ona se odnosi prema svima, bilo da je riječ o kolegama, roditeljima ili učenicima.
Nataši ništa nije teško i nikome ništa ne zamjera, ona razumije sve situacije i sve ljude. Svakom zadatku u školi pristupa smireno i obavlja ga s lakoćom. Prva nas dočeka u zbornici spremna sa svakim podijeliti lijepu riječ. Putuje izdaleka, iz jednog sela pokraj Jastrebarskog, i ovisi o međugradskom i gradskom prijevozu, no nikada nije zakasnila niti se požalila da joj je naporno, nego uvijek ističe kako je privilegirana jer radi posao koji voli.
Kada sam s Natašom podijelila vijest da sam trudna, uz očiti izraz sreće, kao da mi je dio obitelji, dodala je: Više nećeš nositi imenik, težak ti je. Ja ću ti ga nositi do učionice. To je Nataša – osoba u čijoj je blizini svima toplo i koja svakodnevnim malim ljudskim gestama pokazuje kakvi trebamo biti jedni prema drugima. Njezina briga nije rezervirana samo na „njezine“ učenike i nas kolege već i one kojima ne predaje, bilo da ih ona poznaje ili ne. Učenici i kolege često prepričavaju događaj s maturalnog putovanja na kojem se učenik razbolio, a ona je rekla ostalim kolegicama i učenicima da slobodno odu u razgledavanje Atene i ništa se ne brinu jer ona ostaje s učenikom. Tada, kao i uvijek, proradio je njezin majčinski osjećaj kakav imaju svi profesori koji svoj posao, a vjerujem da neću pogriješiti i da se nitko neće naljutiti ako to zanimanje nazovem poziv, rade sa srcem.
A ti, dragi čitatelju, u tekstu ispod možeš pročitati kako Natašu opisuju vrijedne spremačice Druge ekonomske škole, mama bivše učenice i bivša učenica. Što reći o profesorici Šopron? Kao o profesorici ništa jer nama ne predaje, a kao osobi s kojom se susrećemo u kolektivu sve najbolje. Nikada ne pravi razliku među ljudima, uvijek je spremna pomoći. Draga osoba i čovjek u pravom smislu riječi, nađe rješenje za svaki problem. Svojom vedrinom i jednostavnošću popravi svaki dan.
P.S. S obzirom da stalno nosi hlače bilo bi je lijepo vidjeti u haljini.
Spremačice i domar Druge ekonomske škole
Prije svega čovjek. Majka tridesetero djece bivšeg razreda 4.f., generacija 2014./2015. Razrednica kojoj si se mogao obratiti 24 sata dnevno za svoje dijete. Uvijek je bila spremna savjetovati, raspitati se i pomoći svojim učenicima i nebrojeno puta bila na strani svoje djece iako je znala da njezini učenici nisu uvijek u pravu. Uvijek je govorila da im treba dati novu šansu, da oni možda malo više markiraju ali da su prije svega ljudi, što su uz nju stvarno i dokazali. Voljela bih da netko može pokazati snimak maturalne večere cijele škole i njezinog razreda kako je uzvratio ljubav svojoj majci. Uz nju je moje dijete postalo puno ozbiljnije i zrelije, a vjerujem da su i mnoga druga djeca. Tu osobu jednostavno ne možete ignorirati i ne voljeti. Moram priznati da je meni kao roditelju nebrojeno puta dala savjete o odgoju, kako treba biti strpljiv i da će mi se to vratiti. I bila je potpuno u pravu.
Jasnica Blažić, jasnab1965@gmail.com
Kada me netko pita kakav ili kakva bi profesorica trebala biti uvijek se prvo sjetim svoje bivše razrednice iz Druge ekonomske škole, profesorice Nataše Šopron. Nju krase sve one osobine koje bih upotrijebila kao odgovor na prethodno pitanje. Kao profesorica uvijek se trudila objasniti nam i približiti nastavne sadržaje na zanimljiv način. Njezina nastava bila je puna interesantnih i konkretnih primjera kojima nam je olakšavala shvaćanje apstraktnih ekonomskih pojmova. Kod provjeravanja znanja i ocjenjivanja bila je pravedna prema svim učenicima. Shvaćala je da njezin predmet nije jedini te uvažavala naše isprike ako ponekad nešto i nismo stigli naučiti onako kako je trebalo zbog drugih obaveza. Kao razrednica bila je puna razumijevanja za različite nepodopštine i nesuglasice koje su se „javljale“ tijekom našeg četverogodišnjeg druženja. Uvijek je imala strpljenja i vremena saslušati naše probleme, bili oni vezani za školu ili nešto drugo. Sve to rješavala je na pedagoški način te je od tridesetak pojedinaca stvorila zajednicu. Kada smo bili u nedoumici davala nam je korisne savjete, a nerijetko se tih savjeta sjetim i danas. Upravo zbog takvog pristupa prema učenicima i načina rada uvijek se rado sjetim svojih srednjoškolskih dana.
Petra Laljak (studentica 5. godine Učiteljskog fakulteta), bivša učenica, generacija 2014./15., plaljak@gmail.com
